Republika Srpska je prekjuče ušla u dvadeset i petu godinu svog postojanja. Danas je Srpska moderna država koja se nalazi u zajednici sa Federacijom Bosne i Hercegovine. Srpski narod je uspio u nečemu u čemu nisu drugi narodi istočne Evrope. Bez obzira na sve teškoće, autoritarnu vlast stvarne ratne zločine (kao i one konstruisane i politički zloupotrijebljene), poraze, neprijateljstvo velikih sila, zablude i velika očekivanja, Srpska postoji i danas, posle četvrt vijeka, jača nego ikada. Njen narod, iako politički duboko i sudbonosno podijeljen, jedinstven je u odbrani svojih prava, onih istih koja su svim drugim jugoslovenskim narodima data u većoj mjeri, beskompromisno i bez rezerve. Samo u Srpskoj Srbi danas vide jasno svoju budućnost i samo su oko nje jedinstveni. Začudo tako je i u Srbiji, u odnosu na Srpsku. Protiv Srpske su u Srbiji samo oni koji slijede nacionalne programe drugih naroda ili su zadojeni najgorom mržnjom modernog čovjeka – „autošovinizmom“.
Srpska je nastala u ratu. Ratu koji je srpskom narodu nametnut pošto su ukinuta njegova ustavna prava, a dvije druge nacije Bosne i Hercegovine, koje se nikada nisu suočile sa jezivim zlodjelima počinjenim u Drugom svjetskom ratu, dobile odriješene ruke od SAD i EU (EEZ) da čitav jedan narod obesprave i oglase za pobunjenika. U ratu je srpski narod pobijedio. Samo su Sjedinjene Države i NATO spasili muslimansku i hrvatsku vojsku od potpunog poraza. U ratu su izvršeni brojni gnusni zločini. Najviše su ih počinili pripadnici srpskog naroda, ali su i nad Srbima činjeni zločini. Zločini koje su počinili Srbi makar su posle rata kažnjavani i osuđivani. Zločini nad Srbima ne samo da nisu ni simbolično kažnjeni već su sistematski negirani, od strane onih koji su već ionako grozne zločine i brojne ubijene ili na razne načine povrijeđene i ponižene još u prvoj godini rata pripisali jednoj strani i višestruko uvećali samo da bi ostvarili svoje nepoštene ciljeve.
Rat se završio sporazumom, za Srbe povoljnijim nego što je bio Kutiljerov plan koji su pred rat odbacili SAD i muslimansko vođstvo. Nepovoljno je bilo to što je izginuo narod, što je srpski narod stavljen na stub srama, što je na hiljade kvadratnih kilometara napušteno od ljudi koji su na tom prostoru živjeli vjekovima... Godinama posle rata Srpska je bila sankcionisana i zapostavljena... Bila je pod pritiscima, oštećena za dio teritorije koji je uspjela da zadrži posle Dejtona, lišena 64 državne nadležnosti... Opterećivali su je nerazumni političari, ratni bogataši, narodna sirotinja i neprosvijećenost... Mržnja bošnjačkih i hrvatskih elita sponzorisana iz inostranstva. Nerazumna Miloševićeva, nepatriotska reformska i demagoška naprednjačka nacionalna politika Srbije... Ipak, Srpska je opstala, bila je stabilniji i nešto malo uspješniji entitet BiH.
Dovoljno je uporediti Republiku Srpsku sa Kosovom... Šta sve albanski nacionalizam nije dobio od SAD i EU? Pa, ipak, danas na Kosovu u nasilju zamire parlamentarni život, nema mira na prištinskim ulicama, prvih posleratnih godina je ubijeno oko hiljadu osoba na Kosovu i Metohiji samo zato što nisu Albanci. U Srpskoj jeste drugačije i bilo je sasvim drugačije...
Prekjuče je posebno bilo važno odbraniti pravo Srpske na identitet. Posle odisejske, višegodišnje, borbe za nacionalna znamenja, uslijedila je odluka protivna volji Srba i Hrvata, koju su donijele bošnjačke i strane sudije Ustavnog suda BiH da bude ukinut Dan državnosti Republike Srpske, spomen na datum kada je srpski narod, budući da su mu prava bila ugrožena kao nijednom drugom jugoslovenskom narodu, proglasio svoju državu na zemljištu SR BiH, gdje je vjekovima živio u većini.
Republiku Srpsku su ovih dana podržali Srbija, i druge prijateljske države na Balkanu i širom svijeta. Danas „međunarodna zajednica“ nije zasnovana na sporazumu uskih, posrednih interesa SAD i Njemačke. Danas su vlade država u kojima živi većina stanovnika svijeta na strani principa koje brani Srpska.
Srbija je nekako stala uz Srpsku. U Srbiji od 1804. godine, osim za vrijeme nacizma i komunizma - okupacije i diktature - niko, nikada nije zaboravio srpski narod iz Bosne i Hercegovine. Onaj ko to promijeni, sâm će ubrzo biti lansiran u prošlost.
U vrijeme kada je Srpska nastala Crna Gora je bila u zajedničkoj državi sa Srbijom. Vođstvo Crne Gore, iako nedemokratsko i nacionalno nedefininisano, nije izdalo Republiku Srpsku. Danas ćute... Dodvoravaju se onima koji ih protivno volji većine građana održavaju na vlasti. Đukanović je nedavno govorio povodom Mojkovačke bitke. Govorio je o pobjedi i žrtvi onih koji su navodno bili svjesni da će „izgubiti svoju državu“... Reče to isti onaj koji je prije nekoliko mjeseci Gavrila Principa nazvao teroristom. Kraljevinu Srbiju su zbog Sarajevskog atentata napale Austrougarska i Njemačka, bio je to samo povod, pošto je još 1907. Beč odlučio da ne pravi od Srbije koloniju već da je jednostavno vojno okupira i uništi. Kraljevina Crna Gora nije čekala da bude napadnuta već je sama objavila rat Austrougarskoj. Nije to učinila zbog terorizma, već zbog slobode svoje, slobode Srbije i slobode srpskog naroda... Zato je sramota što i Crna Gora u subotu nije slavila. Ali kako da slavi slobodu drugih, onaj ko sâm nije slobodan?
(Autor je istoričar
i docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)
Piše: Čedomir Antić